Umjetna ili životinjska kost – kako se bira materijal za augmentaciju?

Kada u čeljusti nema dovoljno kosti za sigurno postavljanje implantata, može biti potrebna augmentacija kosti. Riječ je o kirurškom zahvatu kojim se nadoknađuje nedostajući volumen kosti kako bi se stvorili odgovarajući uvjeti za implantološku terapiju.

Jedno od pitanja koje se tada prirodno javlja jest koji će se materijal koristiti. Materijali za augmentaciju mogu biti različitog podrijetla, a među najčešće korištenima su sintetski i životinjski koštani nadomjesci. Njihova uloga nije samo popuniti prostor u kojem nedostaje kost. Oni stvaraju stabilnu podlogu kroz koju tijekom oporavka može urastati vlastita kost pacijenta.

Izraz umjetna kost često se koristi u razgovoru s pacijentima, dok je stručnije govoriti o sintetskom koštanom nadomjestku. Takav se materijal proizvodi kontroliranim postupkom i ne potječe iz ljudske ili životinjske kosti.

U dentalnoj kirurgiji najčešće se koriste sintetski materijali na bazi kalcijevih fosfata, poput hidroksiapatita ili trikalcijeva fosfata. Njihova struktura omogućuje da posluže kao oslonac za stvaranje nove kosti. Pojedini materijali pritom se razgrađuju brže, dok drugi dulje zadržavaju svoj volumen.

Upravo su ta svojstva važnija od samog naziva materijala. Stomatologa zanima kako će se nadomjestak ponašati u području koje se nadograđuje i hoće li pružiti potrebnu stabilnost tijekom stvaranja nove kosti.

Koštani nadomjesci životinjskog podrijetla nazivaju se ksenografti. U dentalnoj implantologiji često se koriste materijali dobiveni iz goveđe kosti koja prolazi posebnu obradu. Njome se uklanjaju organske komponente, a zadržava se mineralna struktura prikladna za regeneraciju kosti.

Takav materijal služi kao potporna struktura za urastanje vlastite kosti pacijenta. U odnosu na neke sintetske nadomjestke može se sporije resorbirati, što je korisno kada je važno dulje zadržati volumen nadograđenog područja.

Tijekom oporavka nova kost postupno se stvara oko čestica postavljenog materijala. Koliko će nadomjestka ostati prisutno ovisi o njegovu sastavu i svojstvima te o samom zahvatu.

Najjednostavnija razlika je njihovo podrijetlo. Sintetski nadomjesci proizvode se umjetnim putem, dok životinjski potječu iz posebno obrađene kosti životinjskog podrijetla.

Za klinički rezultat ipak je važnije kako se pojedini materijal ponaša nakon postavljanja. Neki se nadomjesci postupno razgrađuju brže, dok drugi dulje održavaju volumen i strukturu nadograđenog područja. Upravo zbog tih razlika isti materijal nije najbolji izbor za svaku situaciju.

Odabir zato ne počinje pitanjem je li materijal umjetni ili životinjski. Prvo se procjenjuje kakav koštani nedostatak treba nadoknaditi, a zatim se bira materijal čija svojstva odgovaraju planiranom zahvatu.

Prije odabira materijala potrebno je procijeniti koliko kosti nedostaje i na kojem se području planira implantat. Važan je i oblik koštanog nedostatka jer se vrste augmentacije kosti razlikuju upravo prema tome nedostaje li prvenstveno širina, visina ili je potreban poseban zahvat u području maksilarnog sinusa.

Kod manjeg lokaliziranog defekta potrebe nisu jednake kao kod većeg gubitka koštanog volumena. U nekim je situacijama posebno važno da nadomjestak dulje održava oblik područja, dok je kod drugih važniji način na koji se uklapa u proces stvaranja nove kosti.

Zbog toga se materijal bira prema konkretnom nalazu i planiranoj tehnici augmentacije, a ne prema jednom unaprijed zadanom pravilu.

Ne mora. U određenim zahvatima sintetski ili životinjski koštani nadomjestak može se koristiti samostalno, dok se kod zahtjevnijih nadogradnji može kombinirati s vlastitom kosti pacijenta.

Vlastita kost uzima se s drugog područja pacijentove čeljusti i ima dobar potencijal za stvaranje novog koštanog tkiva. Takav postupak podrazumijeva i dodatno mjesto s kojeg se kost uzima. Kada se kombinira s koštanim nadomjestkom, mogu se iskoristiti svojstva oba materijala i pritom održati potreban volumen nadograđenog područja.

Odabir jedne vrste materijala ili njihove kombinacije ovisi o veličini i položaju koštanog defekta. Cilj je postići stabilno područje u kojem se može razvijati nova kost.

Pacijenti ovo pitanje često postavljaju čim saznaju podrijetlo materijala. Koštani nadomjesci životinjskog podrijetla prolaze postupke obrade kojima se uklanjaju organske komponente, a materijali namijenjeni dentalnoj kirurgiji proizvode se za medicinsku primjenu.

Ksenografti se koriste u različitim postupcima augmentacije, uključujući nadogradnju čeljusnog grebena i zahvate u području maksilarnog sinusa. Njihova je primjena jedna od mogućnosti uz sintetske materijale ili vlastitu kost pacijenta.

Ako pacijent iz osobnih razloga ne želi materijal životinjskog podrijetla, to je važno spomenuti prije zahvata. Sintetski materijal u određenim slučajevima može biti odgovarajuća alternativa, ovisno o vrsti i opsegu koštanog nedostatka.

Kod augmentacije kosti postavljeni materijal stvara prostor i strukturu potrebnu za regeneraciju. Nakon zahvata vlastita kost postupno urasta u nadograđeno područje, dok se ponašanje samog nadomjestka razlikuje ovisno o njegovu sastavu.

Zato se nakon augmentacije ostavlja dovoljno vremena da područje postane stabilno prije nastavka terapije. Kod manjeg nedostatka implantat se ponekad može postaviti istodobno, dok se kod opsežnije nadogradnje najprije čeka formiranje dovoljne količine kosti.

Takvi zahvati pripadaju području oralne kirurgije i planiraju se na temelju pregleda te odgovarajuće radiološke dijagnostike.

U Studio Dental Frntić izbor koštanog nadomjestka počinje procjenom postojećeg koštanog volumena i područja na kojem će se postaviti implantat. Jedan materijal ne odgovara automatski svakom koštanom nedostatku.

Kod nekih zahvata važno je što dulje očuvati volumen nadograđenog područja. U drugoj kliničkoj situaciji može biti poželjan materijal koji se postupnije zamjenjuje novom kosti ili ga je korisno kombinirati s vlastitom kosti pacijenta.

Zato se odluka ne donosi samo prema podrijetlu materijala. Odabire se koštani nadomjestak čija svojstva najbolje odgovaraju konkretnom zahvatu i uvjetima potrebnima za stabilnu ugradnju implantata.